Legendarni muzičar Brus Springstin objavio je “Lonely Night in The Park”, odbačenu pjesmu sa jednako legendarnog albuma “Born To Run”, kao dio proslave ovog remek-djela rok muzike, koji će danas proslaviti 50. rođendan.
U pitanju je ploča koja je zauvijek promijenila Springstinovu karijeru pretvorivši ga u globalnu rok zvijezdu, ali ujedno i ostvarenje koje danas važi za jedan od najvažnijih albuma u istoriji rok muzike.
Album je oblikovan, kako vremenom u kojem je nastajao, posebno mrakom i depresijom američke društvene i kulturne scene nakon Vijetnama i Votergejta, tako i ličnim dilemama svojih autora. Sredina sedamdesetih je era energetskih kriza, uzbuđenje kontrakulture šezdesetih je iščezlo, slomljeno u gubljenju iluzija, smrti i narkomaniji ključnih aktera. Elvis je postao kičasta zvijezda Las Vegasa, “Bitlsi” su se raspali, vrhovima lista je vladala dosada, rok dinosaurusi stadionima, a pank je još bio duboko zakopan u podrume Njujorka i Londona.
U tom vakuumu ere, Springstin je otišao u studio osjećajući pritisak produkcije i vlastite želje da napravi veliku ploču. Njegova prva dva albuma dobila su dobre kritike, ali su imala slabu prodaju, a diskografska kuća “Kolumbija” je čak razmišljala da raskine ugovor. Momentum je dodatno otežala činjenica da je, nakon što je vidio koncert u Kembridžu 1974. godine, novinar i uticajni kritičar Džon Landau proglasio Springstina budućnošću rokenrola. On je sa sve većom nelagodom nosio tu etiketu, iako je imao više nego dovoljno ambicije i talenta da pokuša da ispuni proročanstvo.
– Imao sam ogromne ambicije… Želio sam da napravim najbolji rok album koji sam ikada čuo. Želio sam da zvuči ogromno, da vas zgrabi za grlo i insistira da se okušate u toj vožnji, da insistirate na tome da obratite pažnju, ne samo na muziku, već na život, na to da budete živi – rekao je Springstin.
Ipak, sam proces snimanja bio je težak i mučan. Trebalo mu je šest mjeseci da snimi samo naslovnu pjesmu. Stalno je prepisivao tekstove i eksperimentisao s različitim zvukovima. Komponovao je epske pjesme i okosnice njegove buduće karijere od naslovne numere preko “Tenth Avenye Freeze Out” do “Jungleland” i pokušavao je sve to tematski da poveže dok su njegovi likovi tražili ljubav i povezanost, ali podnosili razočaranja i tugu u sumraku raspada jednog načina američkog života i sna.
– Tekstualno bio sam ukorijenjen u klasičnim rok slikama i želio sam da pronađem način da koristim te slike a da se ne osjećaju anahrono. To je bio album na kojem sam ostavio iza sebe svoje adolescentske definicije ljubavi i slobode, to je bila linija razdvajanja – rekao je Springstin.
Ipak nakon godinu dana snimanja imali su završenu samo naslovnu pjesmu, ali stvari su krenule sa mrtve tačke kada je Landau pristao da bude koproducent i predložio da snime jednostavnu rokenrol ploču, baziranu na energiji i emociji.
Da bi ostvario ovu ideju Springstin je iskoristio producentske tehnike Pila Spektora da stvori svoj vlastiti “zid zvuka”, uz pomoć članova “I
Strit benda”. Kako je kasnije navodio želio da “Born To Run” zvuči kao da Roj Orbison pjeva Boba Dilana, uz Spektorovu produkciju.
Springstin je poetski zamislio pjesme na albumu kao da se odvijaju tokom jednog ljetnog dana i noći, vođen temama usamljenosti i neprilagođenosti vlastitim životima. Stihovi prate ljude koji su izgubljeni i osjećaju se zarobljeni u svojim životima tražeći izlaz bjekstvom. Obje strane albuma su započele pjesmama koje su bile optimistične i obećavale nadu, a završile pjesmama o izdaji i pesimizmu.
Kroz samo osam pjesama na albumu Springstin poput vrsnog pripovjedača donosi noar ode noći i gradu (“Backestreets” i “Meeting Across The River”), fatalnoj stvarnoj ili imaginarnoj ženi (“She ‘s The One”), porobljavanju radničke klase (“Night”) i autoputu kao sredstvu bijega i načinu odrastanja (“Thunder Road”, “Born To Run” i “Jungleland”).
Važnu ulogu u muzičkoj konkretizaciji odigrao je i dolazak nekoliko vrsnih muzičara u prateći sastav, prvo klavijaturiste Roja Bitanija i bubnjara Maksa Vajnberga, a potom i gitariste Stivena Van Zanta tokom samog snimanja, koji je iskoristio svoju vještinu aranžiranja da Brusove ideje sprovede u konkretne pjesme.
Da bude zanimljivo, kada je Springstin konačno završio album, mrzio ga je misleći da je isforsirani planski projekat, a ne iskrena autorska muzika, ali Landau je uspio da ga uvjeri da ga objavi. Uprkos Springstinovoj zabrinutosti, reakcija na “Born To Run” bila je izvanredna.
Naslovna pjesma je postala generacijska himna i jedna od ikoničnih numera rokenrola. Stotine hiljada primjeraka je rasprodato sa polica prodavnica, a Springstin se pojavio na naslovnicama “Njuzvika” i Tajma”, gdje je proglašen novom rok senzacijom. Po izlasku album je dostigao treće mjesto na “Bilbordovoj” listi albuma i proveo više od dvije godine među 100 najprodavanijih albuma. Prema podacima iz 2006, u Americi je prodat u više od šest miliona primjeraka te je postao drugi najprodavaniji album poslije “Born in The U.S.A.”, uz velike zasluge za sticanje slavne titule Bosa.
Kritike u doba izlaska su većinski bile pozitivne, hvaleći energiju, testove i svirku benda, dok je nekoliko kritičara bilo negativno prema teatralnosti i višku truda oko produkcije. Retrospektivne kritike album smatraju remek-djelom i jednim od najboljih albuma u istoriji rok muzike, koji je savršeno uhvatio inspiraciju muzičara, duh vremena i kulturne promjene. Usljed sukoba i sudskog spora sa menadžerom Džonom Eptovom, koji je forsirao agresivnu i skupu medijsku kampanju albuma zajedno sa izdavačkom kućom “Kolumbija” (što je dovelo do lavine napada na Springstina kao instanr pop zvijezde na njegov očaj), bend je produžio turneju na skoro dvije godine, a do sledećeg albuma prolaze čak tri godine. Ova koncertna serija, posebno deset nastupa u dvorani “Botom lajn” u Njujorku, rastjerala je sve sumnje u vezi sa albumom koji je u živom izvođenju benda doslovno oduvao sve kritičare, a Springstinovo ime pretvorila u sinonim za vrhunske koncerte.
Gledano sa pet decenija distance “Born To Run” je apsolutni trijumf na svakom nivou. To je nešto manje od 40 minuta vrhunskog rok zvuka, ispunjenog surovom uličnom poezijom, ali univerzalnog u svojoj privlačnosti, sa kojim je Brus progovorio milionima koji su prepoznali čežnju da se pojavi na otvorenom putu u bjekstvu koje se nikad neće završiti. Reputacija ploče i danas sija kao dijamant, a šuška se da bi se tokom proslave godišnjice mogao i pojaviti DVD sa snimkom jednog od koncerata u pomenutom klubu “Botom lajn”, koji važi za “Sveti gral” među fanovima legendarnog umjetnika iz Nju Džerzija.
OMOT
Ikonična fotka fotografa Erika Meole na kojoj Brus u iscijepanoj bijeloj majici i kožnoj jakni sa gitarom pozira naslonjen na rame saksofoniste Klarensa Klemonsa, takođe je postala klasik, uz bezbrojne imitacije.
Meola je snimio više od 900 slajdova, Springstina u studiju i oko njega, da bi na kraju fotografija na kojoj se slučajno naslanja na saksofonistu Klemonsa sama iskočila kao izbor. To mišljenje dijelio je i umjetnički direktor Kolumbije Džon Berg, koji je doradio naslovnicu, dok se Endi Ejndžel pobrinuo za izblijedjeli natpis. Sam Springstin nema dileme, koliko je omot pomogao uspjehu albuma.
-Bio je to jedan od onih albuma koje niste morali čuti. Kada biste vidjeli omot, rekli biste: “Želim taj” – rekao je Springstin.”
Glassrpske