Postojalo je vrijeme kada je nedjelja imala poseban ritam. Nije bila samo još jedan dan u sedmici, nego mali praznik – tih, porodičan, spor.
Grad bi utihnuo. Ulice skoro prazne, prodavnice zatvorene, a iz stanova se širio isti miris – domaće supe i pečenja. Nije bilo žurbe. Nije bilo “moram još ovo”. Samo dan koji traje.
Televizor kao centralno mjesto okupljanja
U dnevnoj sobi, svi na okupu. Daljinski gotovo da nije ni postojao kao danas – gledalo se ono što ide. Emisije su imale svoj termin, i ako propustiš – nema vraćanja.
Gledali su se crtani, filmovi, kvizovi. Neki su odrasli uz Nedeljno popodne, drugi uz Top lista nadrealista, ali osjećaj je bio isti – zajedništvo.
Ručak koji nije bio samo obrok
Sto se nije postavljao usput. Nedjeljni ručak bio je mali ritual. Supa, meso, krompir, salata. I obavezno kolač poslije.
Ali važnije od hrane bili su razgovori. Pričalo se o svemu – komšijama, planovima, prošlosti. Nije bilo telefona da prekine rečenicu. Niko nije gledao u ekran.
Gledalo se jedni u druge.
Popodne koje traje vječno
Poslije ručka – tišina. Neko drijema, neko lista novine, djeca se igraju napolju. Nema žurbe da se negdje stigne. Vrijeme kao da uspori.
I baš u toj sporosti bilo je nečeg ljekovitog.
Danas imamo sve, osim tog osjećaja
Danas nedjelja izgleda isto kao i ponedjeljak. Tržni centri puni, telefoni zvone, obaveze se gomilaju. Možemo da gledamo šta hoćemo, kad hoćemo – ali rijetko gledamo zajedno.
Imamo više izbora, ali manje trenutaka koji ostaju.
Možda nije kasno da ih vratimo
Možda ne možemo vratiti vrijeme. Ali možemo vratiti navike. Jedan ručak bez telefona. Jedno popodne bez žurbe. Jedan razgovor koji traje duže od notifikacije.
Možda je to sve što treba da nedjelja ponovo zamiriše na djetinjstvo.
Srpskacafe