Evidentna je dominacija Crvene zvezde u srpskom fudbalu u posljednjoj deceniji. Međutim, prije nepunih 30 godina nije bilo tako. Pored “crveno-bijelih” i njihovog “vječitog” rivala, za titulu se pitao i na kraju je osvojio – Obilić. Jedan od glavnih protagonista tog uspjeha “vitezova” iz 1998. godine bio je Prijedorčanin, Miroslav Savić.
Nekada pouzdani defanzivac koji je špartao uz desnu aut liniju, po potrebi bio štoper, jedan je simbola šampionskog tima sa Vračara. Vojnik na terenu, profesionalac bez mane, bio je ljubimac čelnog čovjeka moćnog Obilića, Željka Ražnatovića Arkana. U velikoj ispovijesti “Glasu Srpske” Savić je pričao o svom putu od Prijedora, preko Banjaluke do najveće scene i senzacije prvog reda u istoriji srpskog fudbala. Razbio je Savić mnoge predrasude i mitove, sa puno sjete prisjetio se nekih ljudi koji su, u periodu njegove mladosti, bili važan faktor tada jugoslovenskog fudbala. Ali i otkrio kako je odbio da putuje na Mundijal u Francusku.
“Svakom je san da ide na Svjetsko prvenstvo, a ja sam ga odbio“
– Svakom je san da ide na Svjetsko prvenstvo. Tad je bila Francuska 1998. Sjedili smo mi igrači Obilića u jednom restoranu i došao je Željko. Od naših igrača, trebalo je da idu Kiza Ranković i Nenad Grozdić. Da idu sigurno. Obilić je bio prvak Jugoslavije i morao je neko od nas da ide. Zaslužili smo to. Ranković je imao problem sa zadnjom ložom. Imao je rupu u mišiću. Kaže on Željku kaže: “Gazda, nema teorije da idem“. I onda kaže meni Željko: “Savara, ti si sljedeći. Ti ideš na Svjetsko prvenstvo“. I pazi sad moj odgovor. Kažem ja: “Sjajno je to, gazda, sve je to lijepo. Ali bila je naporna sezona, srijeda-subota, nisam bio kući. Ja bih ipak da se odmorim od fudbala i od svega“. Nije mi se išlo na Svjetsko prvenstvo. I danas kada pričam, ljudi mi kažu: “Ti nisi normalan“. Ali pazi kako sam tada razmišljao. Idem tamo, biću 20 dana, dvije-tri nedjelje, a neću igrati. Nisam siguran u sastavu. A ne znaš šta može da se desi. Neko se povrijedi, neko ovo, neko ono. A ja sam razmišljao: ako izgubim ovaj odmor, neću imati ništa. Neću moći da se odmorim i odmah ću na pripreme za sljedeću sezonu. Iz ove perspektive, moj odgovor je bio idiotski. To sebi ne mogu da oprostim – u dahu je ispričao Savić i dodao: Željko me gleda, igrači okolo gledaju mene i kažu: “Jesi li ti lud? O čemu ti pričaš?“ Ali u tom trenutku, nisam razmišljao: čovječe, ideš na Svjetsko prvenstvo. Ne ideš u Čačak ili Zrenjanin da igraš. Ideš na Svjetsko prvenstvo u Francusku! A ja u tom trenutku nisam tako razmišljao. Danas, iz ove perspektive, to je takav idiotski odgovor. Čudi me da i Željko nije tada rekao: “Slušaj, mali, nemoj da pričaš ništa. Spremi se i idi.“ Ja sam šokirao sve. Oni nisu mogli da vjeruju šta pričam. To ti je apsolutna kruna karijere, bukvalno. Ali kažem ti, u tom trenutku ja razmišljam: idem tamo, biću dvije-tri nedjelje, neću igrati, neću ništa. A ako izgubim ovaj odmor, neću imati ništa. A nisam razmišljao: čovječe, vidjećeš Svjetsko prvenstvo. Šta god da bude – nebitno je. Pisaće mi u “CV-u”: Miroslav Savić – 1998. godine učestvovao na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Kada danas pričam o tome, ljudi mi kažu: “Stvarno si bio toliko lud u tom trenutku.“ Ja sam u tom trenutku tako razmišljao. Ne mogu da kažem ništa drugo. Neke stvari jednostavno se tako namjeste u životu. Negdje ne doneseš pravu odluku.
GLAS: Za početak, šta danas radite i otkud u Njemačkoj?
SAVIĆ: Supruga mi je iz Berlina i kada smo se uzeli, to je bio neki novi početak za mene. U karijeri sam propustio dvije ponude iz Bundeslige. Njemačka me je na neki način oduvijek golicala po tom pitanju. Kada sam bio u Obiliću, trebalo je prvo da idem u Keln, pa u Borusiju iz Dortmunda. Na kraju se to nije desilo.
GLAS: Imate i nasljednika, koji takođe igra fudbal?
SAVIĆ: Da, ima 15 godina. Za razliku od mene igra na lijevoj strani, ima dobru lijevu nogu i voli da igra lijevog spoljnjeg. To mu se sviđa. Ima potencijala, ali mora da radi.
Lopta mu je bila glavna igračka, a Rudar prvi fudbalski dom
GLAS: Kako su izgledali Vaši počeci?
SAVIĆ: Relativno kasno sam počeo u Rudaru. Bila je 1984/85. godina. Lopta mi je inače bila u ruci od malih nogu. I danas imam jednu sliku, mislim da sam imao dvije ili tri godine, ispod miške mi je bila plastična lopta, crno-bijela. Lopta mi je bila glavna igračka. Kada sam išao u osnovnu školu, ona mi je bila 300 metara od kuće. Ranije sam išao u školu. Ljeti sam već u pola sedam bio gore i igrao sa drugarima prije škole. To mi je bila opsesija. Jednog dana otac, koji je bio vozač u Rudniku, kod nas u Busnovima, u Tomašici me je pitao: “Da li bi trenirao fudbal“? Kako ne bih. Kaže: “Ja sam već pričao sa ljudima iz Rudara, idemo sutra”. I tako me je odveo dole i ja sam završio u Rudaru, koji je tada igrao Drugu ligu Jugoslavije. Inače, sa 16 i po godina potpisao sam svoj prvi ugovor sa Rudarom. Tada je trener bio pokojni Zuban (Radoslav Zubanović) i on je sa mnom potpisao taj ugovor. Prve pripreme bile su na Kozari, ispred hotela. Samo je bilo: “Udri, trči, radi“. Meni je satisfakcija bila da budem u toj ekipi. Debitovao sam protiv Bečaja ili Mladosti iz Lučana. Postigao sam i gol na debiju.
Borac, ratne godine i putovanja koridorom
GLAS: Kako je došlo do prelaska u Borac?
SAVIĆ: Uf, duga je to priča. Bio sam u vojsci, nekih šest mjeseci. Bilo je svakakvih gluposti. Bio sam u kasarni “Kozara”. Imao sam sreće da nismo išli nigdje. Bili smo mlada vojska. Bio sam mjesec dana na obuci, na Manjači. U avgustu je bilo vruće, ispod šatora, prašina, katastrofa. Bio sam operater na “maljutci”. Vraćali smo se dole u kasarnu “Kozara” i ostali dole. Tako mi je, kažem ti, relativno normalno prošlo tih šest mjeseci. Kada sam završio vojsku, prvo sam išao za Zrenjanin. Moj pokojni ćale je znao bivšeg saveznog sudiju Dragana Simića iz Zrenjanina i preko njega je kontaktirao ljude u Proleteru. Otišli smo tamo, priča je bila da se vidimo sa trenerom, ali sada ne mogu da se sjetim imena. Tada sam upoznao i Darka Kovačevića, koji je takođe bio u Zrenjaninu.
GLAS: Kako je išlo dalje?
SAVIĆ: Bio sam možda sedam dana u Zrenjaninu. Prvo u hotelu, pa sam nekih nedjelju dana trenirao. Nešto nije bilo u redu oko papira, ne mogu da se sjetim tačno. Znam da je tada predsjednik Borca bio Anđelko Grahovac. Moj ćale je kontaktirao njega i Anđelko je rekao da dođem u Borac. Poslije Zrenjanina sam došao na dogovor sa Anđelkom i tako sam došao u Banjaluku. Imali su Zvezdine i Partizanove igrače, igrače registrovane u Beogradu, jer je klub igrao u Prvoj ligi Jugoslavije. Ispadalo se, ali je ideja bila da se napravi nova ekipa za Drugu ligu, sa domaćim igračima. Odigrali smo pet kola. Bili smo u Sremskoj Mitrovici. Moj debi je bio protiv Crvene zvezde. Imali smo pet ili šest kola do kraja. Krenula je Druga liga u Jugoslaviji. Putovanja su bila posebna priča. Više smo bili u Srbiji nego kod kuće. Igrali smo u Baču. Putovali smo koridorom tamo-amo.
GLAS: Kako je izgledalo putovanje koridorom u to vrijeme?
SAVIĆ: Putovali smo noću. Išli pored Save, pored je bila hrvatska granica. Da skratimo put, da ne idemo na Brčko pa na Bijeljinu, nego da što prije stignemo u Banjaluku. I onda razmišljaš: ko zna kakva budala može da uzme zolju, opali i onda smo svi u problemu. Na jednom putovanju Jandra (Oliverom Jandrićem) je rekao: “Ovo ćemo da skratimo put, a neko nas može skratiti za glavu“. U tom trenutku ne razmišljaš. Možeš izgubiti glavu ni za šta. Hoćeš da stigneš kući, staneš na nekoj benzinskoj pumpi, pa nastaviš. Koridor, putevi, gužve, granica… Kada danas pogledaš sve unazad, kažem ti, nije bilo toliko loše koliko je moglo biti. Bar nismo morali da idemo u vojsku.
“Ljudi idu, ratuju, ginu, a ti kao igraš fudbal“
GLAS: Rat je bio svuda oko vas, a vi ste igrali fudbal.
SAVIĆ: Bilo je raznih obaveza. Jednom, kada se završilo prvenstvo, otišli smo u Glamoč. Bili smo sedam dana gore, na nekoj planini. Ne znam više tačno gdje je to bilo. Sjećam se da se jedan dio zvao Svinjska glava. Sjedim u trenerci na nekom rovu. Na drugoj strani su bili Gaja (Radovan Gajić) i Vinko (Marinović). Bilo im je dosadno. Gaja nije znao šta će od sebe – gore je bila linija, možda kilometar – i uzeo da puca…Kada su počele da sipaju granate posle, bježali su u rov. Poslije su mi pričali kako dva dana nisu izlazili iz rova. Ha-ha-ha. To nas je, siguran sam, držalo zajedno. Imali smo stvarno dobru grupu momaka, sjajnih igrača i još boljih ljudi. Možda nas je upravo ta atmosfera držala. I gledaš to, pa kažeš: “Mi igramo fudbal.“ Šta mi igramo? Nema para, nema ničega, ali igraš fudbal zato što Borac postoji, zato što su htjeli da imaju ekipu koja je registrovana u Srbiji. Imao sam čudan osjećaj. Nije mi bilo svejedno. Ljudi idu, ratuju, ginu, a ti kao igraš fudbal.
GLAS: Znate li koliko ste utakmica odigrali za Borac?
SAVIĆ: Gledao sam nešto nedavno. Našao sam neke stvari koje nikada nisam ni zapamtio, nisam ni znao. Bio sam tu od 1993. do 1994. godine, pa kada sam otišao dalje, mislim da sam odigrao oko 70 utakmica. Dvije sezone sam igrao, sigurno.
Od Radničkog do susreta koji mu je promijenio karijeru
GLAS: Poslije Borca uslijedio je prelazak u novobeogradski Radnički.
SAVIĆ: Poslije Borca i poslije ispadanja iz Druge lige, pitaš se kuda ćeš, šta ćeš, kako ćeš. Otišao sam u Beograd, u Radnički. Odveli su me isti menadžeri, koji su odveli Klibera (Darka Ljubojevića) i Marina u Zvezdu. Oni su bili iz Novog Sada, ali stvarno sam zaboravio imena. Oni su mene odveli u Radnički Novi Beograd. Išli smo Zoka Dragišić, Sergej Tica i ja. To je bio nezaboravan put. Trebali smo prvo ići za Obilić. Došli smo u Beograd. Ja sam otišao u Radnički, a njih dvojica su se vratili u Banjaluku. Međutim, ja sam prvo trebao da idem u Užice. Dogovorili smo se sa Slobodom iz Užica. Krenem za Užice, ali se na kraju sve promijeni i ostanem u Beogradu. A što se tiče samog dolaska u Radnički, bio je pogodak. Ozbiljno. Mlada ekipa. Tu je bio Nenad Mišković, isto naš iz Sarajeva, poslije je bio u Partizanu, Sale Kovačević, koji je bio sa mnom u Obiliću. Bila je mješavina mladih i iskusnih igrača. Kića Ristivojević je tada bio trener i znao je to da uklopi. Imali smo baš lijepu ekipicu. Sjećam se prve godine, priprema i svega, poslije dugog netreniranja. Dođem, upalim se kao božićna jelka, sve me živo boli. Moj pokojni otac je dolazio. Igrali smo pripremnu utakmicu protiv OFK Beograda. Tada su bile Prva A i Prva B liga. Mi smo bili Prva B, oni Prva A. Dođe ćale na poluvrijeme, a 3:0 za nas. Mi ih prosto razbijemo. Bio sam željan fudbala, poslije svih peripetija i svega što se dešavalo. Spremimo se dobro, odigramo utakmicu, a kada je krenulo prvenstvo, tu je bio i Obilić u grupi. Utakmica protiv Obilića bila je moja najbolja utakmica u Radničkom. Godinu i po dana sam bio u Radničkom. Pobjedili smo ih 4:2, ja sam dao dva gola i dva namjestio, a igrao sam kao desni spoljni.
Arkan ga pozvao u hotel “Jugoslavija“: “Hoću šampionsku ekipu“
GLAS: Tu je već počela priča da Željko Ražnatović preuzima Obilić?
SAVIĆ: Da. Već se pričalo da hoće da preuzme Obilić i da napravi nešto. Poslije te utakmice dolazi direktor kluba, Cimeša, iz Radničkog, i kaže: “Bio je Željko. Hoće da dođeš. Pitao me je koliko sam platio za tebe”. Ja kažem: “Ne znam ništa, ne mogu ništa da ti kažem. Šta ti misliš?“ Uvijek je bila neka priča da će Željko preuzeti Obilić, da će praviti ekipu i tako to. Kaže Cime: “Ti vidi. Ja sam već dogovorio s njim, uzeo obeštećenje, pa vidi šta je dalje“.
GLAS: Kako je izgledao razgovor s Araknom?
SAVIĆ: Išao sam na razgovor u hotel “Jugoslavija”, gdje je on držao kazino, poslastičarnicu i par butika. A pazi ovo. Moj mlađi brat je kao klinac imao Željkovu sliku na vratima. I ja završim tamo. Kaže meni Željko: “Slušaj sine, ja sam preuzeo Obilić, hoću da pravim šampionsku ekipu. Ti mi se uklapaš u cijelu priču”. Bio je to vrlo prijatan razgovor, predstavio mi je svoju viziju. Tražio sam da mi da nekoliko dana da razmislim, dodavši da kao imam par ponuda za inostranstvo. Htio sam dobro da se raspitam oko svega. Rekao je da nema problema i da mu se javim kad odlučim. Direktor Obilića Zonja Petrović me je u tom periodu nedjelju dana zvao svaki dan između 20 i 21 čas naveče da pita šta sam odlučio. Rekao sam mu na kraju da nemam ništa, pa me je posle nazvao Željko da odem do FS Beograda da potpišem ugovor i dođem kod njega po pare. Kad sam došao, vidio sam da je to ozbiljna priča. Arkan je imao viziju, znao je šta želi.
Tri i po godine koje su promijenile sve
GLAS: U Obilić ste otišli 1996. na zimu.
SAVIĆ: Bilo nas je dosta, sa raznih strana Srbije, uz Gaju i mene odavde, iz Borca. Gaja je bio prvi golman. Napredovali smo, gazili sve redom. Loznica je bila iza nas sa 23 boda manje. Apsolutno smo bili bolji od svih. Pa, znaš kakvih sam se sve gluposti naslušao o Obiliću i Željku, da mi se prosto povraća. A u klubu se sve znalo od jutra do naveče. Svako je imao svoj zadatak. Sve je moralo da funkcioniše perfektno. Meni nije bilo lako ispočetka, morao sam da se borim za mesto u ekipi. Desni spoljni je bio Marjan Živković, Zvezdino dijete. Borba je bila i kroz B ligu smo ušli u Prvu A ligu. Stvorio se kostur ekipe, bukvalno se znalo 11 standardnih igrača, među koje sam i ja upao, nakon šest mjeseci borbe za poziciju. Imali smo sve, a Arkan je od nas tražio samo da dajemo maksimum. Ko se nije snašao, otpadao je. Lično meni, taj sistem je i te kako odgovarao. Trener je bio Miloljub Ostojić, pa je posle došao Boško Prodanović. Kad je on došao, zazeo sam poziciju u prvih 11 i nikad je poslije nisam ispustio. Bio je i Šeki (Dragoslav Šekukarac). Volio sam i poslije treninga s njim da sjedim, da slušam priće o njegovoj karijeri. Arkan ga je volio kao oca.
“Nijednog trenutka nisam osjećao da sam zaštićeniji“
GLAS: Kakav je ustvari bio Arkan?
SAVIĆ: Željko je sve znao o nama, gdje smo u svakoj sekundi. Ima jedna anegdota. Bilo je ili polusezona ili kraj Prve B lige. Znam da je bio kraj sezone, svi se već spremaju ko će gdje, na ljetovanje i sve to. Idemo u Suboticu, igramo protiv Spartaka. Bez problema idemo lagano da završimo utakmicu, da pobijedimo. Željko nam daje premije, nikakvih problema nije bilo. A on je tada bio u zategnutim odnosima sa Toletom Karadžićem, koji je bio predsjednik Spartaka. I kaže Željko: “Evo vam premije, hoću da ih pobijedite.“ Međutim, mi izgubimo sa 2:1. Dođemo u Beograd na stadion, a on kaže: “Pa jesam vam rekao da pobijedite? Pa njih ste trebali! Ja vam dao premije, a vi ih niste pobijedili! Dobro, slušajte sad”. Kaže: “Od sutra dva treninga dnevno, vratićete i mobilne telefone, pa ćemo da vidimo dalje”. A on sutradan dođe. Treniramo po dva puta, vidim ja da njemu nije pravo. Drugi dan, sljedećeg jutra dolazi i kaže: “Ajde, dođite gore svi u restoran, sjedite, sad ću ja doći.“ Odemo mi tamo. Došao on, kaže: “Slušajte, magarci, uzmite telefone i bježite deset dana, da vas ne vidim! Idite da se odmorite i da se vratite zdravi“.
GLAS: Kakve su bile pripreme?
SAVIĆ: Poslije Boška se vratio Ostoja. E tada se radilo pakleno na treninzima, koji su trajali po dva sata. Meni je prijalo, radili smo na detaljima. Pa mi smo 97/98, u Obiliću, radili ovo što je sad aktuelno – visoki presing. Recimo, odemo na Maltu na pripreme, dođe i Vojvodina. Mi dođemo sat vremena prije njih na trening, a odemo pola sata poslije njih. Mnogo se radilo, a poslije u prvenstvu dođu kod nas na “Vračar” i mi ih dobijemo – 4:0. E, u tome je bila razlika. Rival kad padne fizički, mi tad dodajemo gas i gazimo sve.
GLAS: Jeste li osjećali da imate zaštitu na terenu?
SAVIĆ: Nijednog trenutka nisam osjećao da sam zaštićeniji više od igrača Zvezde i Partizana. Iza njih je stajao sistem, država. Iza nas je stajao jedan čovjek koji je u sistemu, ali nije sistem. Mi smo se, prije svega, osjećali moćno, jer smo imali ekipu u kojoj se znalo ko šta radi. Bili smo tim. U tome je bila razlika. Mi nismo imali veliku zvijezdu, kao “vjeliti”. Recimo odigramo utakmicu, a ja se osjećam kao da bih mogao odigrati još jedan meč. Drugi su mislili da smo zaštićeni. Mene je, kao fudbalera, interesovao samo fudbal. Kada sam došao u Obilić dobio sam mogućnost da vidim gdje su mi limiti, koliko mogu. Samo sam o tome razmišljao. Kuzman Babeu je jednom pričao sa Dikom Stojanovićem i ispričao mu kako je kod nas sve to funkionisalo, kakve smo premije imali i sve. Dika mu je tada rekao, da smo zasluženo bili prvaci.
“Svi smo imali po 10.000 maraka, a premije su bile da ti se zavrti u glavi“
GLAS: Zanimljivo je da ste svi, igrači, imali ista primanja.
SAVIĆ: Svi smo imali godišnji ugovor od po 10.000 njemačkih maraka, tada. U to vrijeme to nisu bile male pare, pa plata je bila 100 maraka. Ali pazi sad, derbi utakmice protiv Zvezde, Partizana, Vojvodine… – na njima smo imali premije da ti se zavrti u glavi. Svaki put smo imali premiju za borbenost – 2000 maraka po čovjeku, za nas prvih 11 i oni koji uđu u igru. Oni koji nisu igrali dobijali su polovinu te sume. Znao je Željko kako da nas stimuliše. To je bio najljepši period moje fudbalske karijere, tih tri i po godine u Obiliću.
Kako je Obilić izlazio na kraj sa Zvezdom i Partizanom
GLAS: Imali ste odličan skor u okršajima sa Crvenom zvezdom i Partizanom.
SAVIĆ: U tom periodu Zvezda nas je pobijedila samo dva puta. Lično ja nisam imao problema sa bilo kojim rivalom. Koliko puta mi je Mateja Kežman znao reći: “Bježi tamo, Savara. Čuvaj nekog drugog, nemoj mene”. Perica je bio nezgodan, brz, ali i ja sam bio brz. Zvezda je imala “jača” imena od nas, ali nam nisu mogli ništa. Pratili su nas, ali nisu mogli da nas prestignu. A vidi sad, više nam je ležala Zvezda, nego Partizan. Teže smo s njima izlazili na kraj. Iako je Zvezda imala mnogo bolju ekipu od Partizana tada.
Bajern stigao u Beograd, a Obilić zamalo napravio senzaciju
GLAS: Kako pamtite evropske okršaje protiv Bajerna?
SAVIĆ: Prvo smo izbacili Vestmaneju. Prva utakmica igrala se na “Vračaru”. Vrućina – 40 stepeni, mi gorimo, mogu misliti kako je njima bilo. Dobili smo sa 2:0. Otišli smo poslije na Island, na revanš. Bile su one “bijele noći”, ne možeš da spavaš. Navlačili smo zavjese da zaspemo. I dođe utakmica. Ljudi su bili poluamateri. Na poluvremenu smo gubili sa 1:0. Neće lopta u gol. Trener je bio Drgan Okuka. Željko nije putovao. Kad neko reče, zvao je Željko i kaže: “Ako ne pobijedite, ima da plivate nazad, do Beograda”. I nekako smo mi to dobili – 2:1. Slijedio je Bajern Minhen. Tad je krenula i hajka na Željka, a mi smo se koncentrisali na utakmicu. Kad smo stigli u Minhen, sjeli smo mi igrači onako sami i dogovorili se da damo maksimum, prosto da vidimo gdje smo, na kom nivou u odnosu na Lotara Mateusa, Štefana Efenberga…Rezon je bio da ne možemo ništa da izgubimo, samo možemo da dobijemo. Utakmica kad je krenula, imali smo respekt, ali mi je djelovalo kao da igramo protiv Zvezde ili Partizana. Išlo je dobro do 60. minuta i onda smo primili gol, ali i to je bilo bez veze. Htio sam da izbijem loptu, nisam uspio, pobjegla mi je. Pokojni golman Nenad Lukić i on nespretno reaguje i primimo gol. Onda je krenulo kako ne valja. Izgubili smo 4:0. Nije nam bilo svjedno, ali nije izgledalo loše.
GLAS: Uslijedio je revanš na “JNA”.
SAVIĆ: Došli su nam na noge sa najjačim sastavom, respektovali su nas, iako su nas tamo dobili sa 4:0. Pokušali smo ih dobiti. Krenulo je dobro poveli smo 1:0 golom Dragana Šarca. Sekunde su nas dijelile do pobjede i do velike premije. Željko nam je obećao 10.000 maraka po igraču, ako dobijemo Bajern. Kuzman Babeu mi je pričao poslije: “Gledam ja na semafor, vodimo 1:0, i razmišljam, Bože da li ćemo uzeti ovu premiju”? I onda nam Mateus da majstorski gol iz “slobodnjaka” za remi. Željko je bio prezadovoljan i častio nas je svakako.
GLAS: Koga ste čuvali?
SAVIĆ: Čuvao sam Đovanija Elbera. Pravi centarfor je bio, znao je malo i srpskog. Braco Salihamidžić ga je naučio, naše psovke.
Od Madrida do ponuda iz Bundeslige
GLAS: Poslije je uslijedio dvomeč protiv Atletiko Madrida. Tu se digla prašina, jer je Vladimir Jugović jednom izjavio da ga je igrač Obilića namijerno povrijedio.
SAVIĆ: Bio je duel sa Sašom Zorićem, mislim. Jeste bila nezgodna poveda. Ne vjerujem da je bilo namjerno. Ne znam ko bi to uradio. Mi smo sportisti, od toga živimo…Igrali smo lijepo u Madridu, lijep noćni termin. Ostoja se vratio na klupu. Sa Okukom jednostavno nismo igrali svoju igru. Primili smo gol iz greške, Žuninjo ga je dao. Sve je to bio danak neiskustvu.
GLAS: Otkud u Zemunu poslije Obilića?
SAVIĆ: Došao je Keln, kad smo igrali protiv Zemuna, da me gleda. Odmah sam dobio informaciju poslije utakmice. Zima je bila, kraj 1997. Željko nije htio da me pusti, jer smo se borili za titulu. Kasnije je došao i Dortmund, sve je bilo dogovoreno. U međuvrenu sam se vratio iz Izraela sa meča reprezentacije i sve je utihnulo. Onda je krenuo i Željkov problem sa Hagom i to sve. Niko nije htio da kupuje Obilićeve igrače. Željko mi je rekao da idem u Zemun, odigraću za njih nekoliko utakmica da bi se prodao, kad već ne mogu iz Obilića. U januaru sam otišao u Aris, a poslije u Levski.
Trebalo je da pozove Arkana, a onda je stigla vijest o ubistvu
GLAS: Jel bila neka “šema” i sa Bugarima tada?
SAVIĆ: Jeste. Željko je imao interni dogovor sa upravom CSKA iz Sofije. Išli smo tamo, mi igrači Obilića, da treniramo u Sofiji. Ne bi li neko nas primijetio i otišao u CSKA, Levski…Prvi dan kad smo došli u Sofiju, Grozdić je morao otići da potpiše sa Vitese. Saša Mrkić je potpisao za CSKA. Ja sam 15. januara 2000, kad su Željka ubili, trebao da ga nazovem i potvrdim da je sve OK, da sam potpisao za Aris. Za Solun sam otišao sedmicu prije Željkovog ubistva. On me je tad zvao i zamolio da mu javim kad parafiram za Aris. Bio sam u Atini na ljekarskom pregledu, vratio se u Solun. U hotel sam došao oko 15 do 5, 5. Bio sam baš umoran. Odlučio sam da se naspavam, pa da zovem Željka. Probudio sam se oko pola 8, u terminu dnevnika. Gledam dnevnik, vidim kadrove hotela “Interkontinental”, pa Željkov džip, veliki “ševrolet”. Ne razumijem šta Grci pričaju, šta piše. Ujutro odem na trening, trener je bio pokojni Ilija Petković, uz njega i Jovo Počuča, kondicioni mi je bio u Obiliću i Tomo Savić, trener golmana. Kaže meni Jovo: “Savara, jesi čuo, ubili su Željka?” Kažem: “Pa ja gledam na TV-u nešto, a u to vrijeme juče sam trebao da ga zovem…”
GLAS: Kako gledate na činjenicu da Obilić praktično više ne postoji?
SAVIĆ: Srce me boli! Dok je pokojni Željko bio, to je bio klub za respekt. Ko god bi me pitao da li bih se vratio u fudbal i bavio se nekim skautingom, ja bih sigurno bio u tom klubu. Tražio bih mlade igrače i dovodio ih u Obilić. U toj situaciji, u takvom vremenu, pružiti meni i mojim saigračima mogućnost, šansu da napravimo nešto od sebe i svoje karijere – apsolutno je za svaki respekt.
“Igraš protiv onih zvijeri – to je san snova“
GLAS: Kako ste doživjeli prvi poziv i debi za reprezentaciju protiv Argentine?
SAVIĆ: Iskreno, ja o tome nikada nisam razmišljao. Bilo je toliko igrača. Bez obzira na to što smo mi tih godina bili ekipa za respekt, igrali smo dobro, imali dobre pojedince. Kada je stigao poziv, iznenadio sam se. Nisam ga očekivao, apsolutno. Znao sam da sam dobro igrao, ali bilo je i boljih igrača. Sa zadovoljstvom sam prihvatio i to mi je bilo apsolutno šlag na tortu. Kada kreneš od Prijedora do Beograda, prođeš sve što sam ja prošao i dođeš u situaciju da odigraš jedan minut za reprezentaciju tadašnje Jugoslavije – bilo mi je puno srce. Još protiv Argentine. Igraš protiv onih zvijeri. To je san snova. Apsolutno je san svakog igrača da u jednom trenutku dođe do toga da igra za reprezentaciju.
GLAS: Čega se najviše sjećaš sa tog putovanja?
SAVIĆ: Putovanje do Mar del Plate bilo je baš dugo. Dođeš tamo, sve ti je novo. Ja sam bio rezerva. Ušao sam negdje 15-20 minuta prije kraja. Atmosfera – pun stadion. Mislim da je bilo 40.000 ljudi. Za mene, dijete iz provincije, to je san snova. Kada dođeš, vidiš te ljude koje gledaš na televiziji, a onda dođeš i igraš protiv njih. Gledaš ih u Interu, Romi, velikim klubovima, a onda igraš protiv njih. Mi smo funkcionisali dobro. Kod nas je bila kombinovana ekipa, jer dosta igrača nije išlo. Znam da je bio Ante Drobnjak, bio je Savo Milošević… Bila je kombinacija, malo stranaca, malo domaćih igrača. Držali smo se dobro 15 minuta do kraja, bilo je 1:1.
GLAS: Drugi poziv, selektor je bio Živa. Kakav je bio Živa?
SAVIĆ: Živa je bio i trener Obilića kada sam se ja vratio iz Sofije. Živa je beogradsko dijete, namazan svim bojama. Pravi beogradski šmeker. To se osjeti na njemu, bez obzira na to kakav je trener i sve ostalo. Kod takvih ljudi osjetiš onaj beogradski asfalt. Namazan, apsolutno. U Izrael smo takođe otišli sa kombinovanom ekipom. Bili su Dejo Savićević, Darko Kovačević…Bila je pripremna utakmica za Svjetsko prvenstvo. Neki igrači su bili povrijeđeni ili nisu mogli da dođu, pa sam dobio poziv. Još jedno lijepo iskustvo. Kod njih je bio Haim Revivo, njihov najpoznatiji igrač. Tada je igrao sa Darkom u Sosijedadu. Za mene je to bila jedna lijepa nagrada za taj period i za igranje u domaćoj ligi, Obiliću i svemu ostalom.
Borac
GLAS: Koliko pratite bivše klubove Borac i Rudar Prijedor?
SAVIĆ: Pratim naravno, u Borcu mi je Marin. On je pravi, napravio dobar rezultat, bio prvak, pa otišao za reprezentaciju. A onda je bio pokojni Mladen Žižović. I onn je pravio odlične rezultate sa Borcem. Vidim da su počeli da prave rezultate kroz Evropu i sve to, što mi je apsolutno drago. Mislim da Borac to apsolutno zaslužuje. Borac i Banjaluka zaslužuju da Borac bude tu gdje jeste. Sjećam se vremena kada je igrao Prvu ligu Republike Srpske, pa malo Premijer ligu. To nije nivo Borca, da ispada. Takav klub kao što je Borac, koji je i u bivšoj Jugoslaviji bio veliki klub, da dozvoli sebi da ispadne u Prvu ligu Republike Srpske i igra sa, uz dužno poštovanje, svim tim klubovima – nije njegov nivo. To je klub koji zaslužuje da bude tu gdje jeste, da se uvijek bori za titulu, Kup i da što dalje dođe u Evropi. Ove godine sam bio u aprilu kod kuće. Bio sam malo i u Banjaluci i gledao sam sve. Bio sam i sa Pericom (Ognjenovićem) dok je bio tu u Prijedoru. Mislim da i Rudar može da napravi nešto, ali mora mnogo bolje da se organizuje da bi bio stabilan premijerligaš. Mislim da to Prijedor zaslužuje. Prijedor je ipak fudbalski centar.
Partizanovac
GLAS: Za koga ste navijali kao klinac?
SAVIĆ: Ja sam “partizanovac”, ali ne okorjeli. Ali pazi sad, prije nego što ću otići u Obili bila je neka priča za Zvezdu. Ništa nije bilo konkretno. Kad sam odlazio iz Arisa zvao me je i Partizan. Tumba (Ljubiša Tumbaković) je bio tamo, ali nisam htio da se vraćam u Srbiju.
Glassrpske