Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut
„Zbog straha od neuspjeha ne izbjegavajte činiti nove stvari u životu. Najtužniji je završetak života onaj sa izjavama: trebao sam i mogao sam, a nisam.“
— Louis Boone
U savremenom društvu život se rijetko napušta naglo. On se češće tiho odgađa.
Odgadja se brak jer „nije još vrijeme“.
Odgadja se putovanje jer „biće prilike“.
Odgadja se smijeh sa drugaricama jer „sad su obaveze“.
Odgadja se vrijeme s roditeljima jer „uvijek su tu“.
Odgadja se igra s djecom jer „sutra ćemo, danas sam umorna“.
I gotovo uvijek iza toga stoji ista rečenica: ima vremena.
Kao psiholog i porodični psihoterapeut, često svjedočim da ljudi ne pate zato što nisu bili dovoljno uspješni, nego zato što nisu bili dovoljno prisutni u vlastitom životu. Nisu sebi dali dozvolu za radost, lakoću, pokret, igru – jer su stalno birali odgovornost, ulogu, dužnost.
Moja baka, mamina mama, to je shvatila tek pred kraj života. U posljednjim danima govorila mi je stvari koje nisu bile velike ispovijesti, nego tihe istine. Pričala je kako je ostala željna muzike i plesa, iako ih je neizmjerno voljela. Kako je uvijek govorila „drugi put“, „nije red“, „šta će ljudi reći“. Ostala je željna putovanja, ne zato što nije imala snove, nego zato što je imala previše obaveza. Ostala je željna dragih ljudi, dugih razgovora, smijeha bez razloga. Cijeli život se trudila biti dobra majka, dobra supruga, dobra baka. I u toj dobroti – nenamjerno – zaboravila je sebe. Ne iz sebičnosti, nego iz uvjerenja da se život prvo mora „zaslužiti“, pa tek onda živjeti. A to „onda“ nikada nije došlo.
U psihoterapiji često čujem slične rečenice, naročito od žena: „Prvo djeca da porastu.“
„Prvo brak da se stabilizuje.“
„Prvo roditelji da se ne brinu.“
„Prvo posao, pa ja.“ Problem je što život ne čeka da mi završimo sve obaveze. Zdravlje oslabi, energija se smanji, a tijelo i duša više nemaju isti kapacitet za ono što smo godinama odgađali.
Jedna klijentica mi je rekla:
„Imam sad vrijeme, ali nemam snage.“ To je rečenica koja savršeno opisuje cijenu stalnog odgađanja. Ni brak se ne živi kasnije, ni djeca ne ostaju mala, ni roditelji ne ostaju zauvijek tu, ni prijateljstva se ne hrane čekanjem. Smijeh koji se ne desi – ne može se nadoknaditi. Igra s djecom ima svoj rok trajanja. Zagrljaji roditelja takođe.
Ovo nije poziv na neodgovornost, nego na svjesnost. Da se zapitamo:
šta danas odgađam misleći da imam vremena? I čega bih se, ako budem iskrena, mogla sjetiti s tugom?
Moja baka je pred kraj znala reći:
„Život nije da se ostavlja za kasnije.“ Nije to govorila s gorčinom, nego s jasnoćom koju donosi kraj. Jasnoćom koju bi bilo dragocjeno imati ranije. Jer na kraju, ljudi ne žale zbog onoga što nisu savršeno uradili.
Žale zbog onoga što nikada nisu sebi dopustili da žive. Život se ne živi u pauzama između obaveza.
On se živi sada.