Ako ste ikada slušali bar jednog motivacionog govornika, mogli ste da primijetite da poenta njegovog savjetovanja jeste odgovor na pitanje kako postati trajno srećan. Imperativ sreće je nešto što se već duže vrijeme propagira, a trka za istom može da ostavi teške i negativne posljedice na mentalno funkcionisanje. Pa zašto nam sreća ne bi trebala postati imperativ kada je biti srećan valjda nešto što svi žele?!
Kao emocionalna i socijalna bića nismo u stanju da se koristimo samo jednom vrstom emocija, a da druge blokiramo jer u tom slučaju takav način ponašanja vodi u neku vrstu patologije. Veoma je važno naučiti da je tugovanje zdravo jer samo ono vodi do prevazilaženje gubitaka. Ljutnja je emocija frustriranosti i javlja se kada je osoba spriječena u postizanju nekog cilja i vodi do aktivacije i saznanja koji su nam prioriteti i kojim se uvjerenjima vodimo. Često se ljutimo zbog bitnih stvari.
Postoji čitav niz emocija koje se ne uklapaju u koncept sreće, a čije izražavanje je potrebno baš u cilju očuvanja mentalnog zdravlja. Sve što se potiskuje može da ispliva u vidu nekog drugog simptoma. Zato bavite se svojom ljutnjom, tugom, ljubomorom, nezadovoljstvom. Samo na taj način možete da ih prevaziđete i da dostignete ono što neki nazivaju srećom.
Ipak, možda bi pojam sreće trebalo da se zamijeni idejom ispunjenog života koji je u skladu sa čovjekovim potrebama, željama i emocijama. Autentičnost doživljavanja i emocionalnog reagovanja jedino vode do onoga što veliki Šopenhauer kaže, a to je da se sreća nalazi u nama samima.
