Prijedorčanina Zorana Radonjića /46/ sugrađani poznaju kao svestranog i uspješnog u mnogim oblastima, a u godini koju je obilježila pandemija Radonjić je zakoračio i u svijet digitalne animacije i pokrenuo “Jutjub” kanal “ZoRanimacija”.
Akademski slikar, autor dokumentarnih, kratkih i filmova za djecu, scenarista, profesor likovnog, prvi civilni vojnik u BiH, streličar, bajker, putopisac, režiser, snimatelj, montažer, muzičar, direktor Muzeja Kozare, osnivač Bijenala radova na papiru i porodični čovjek – suprug Maje i otac Marka /15/, Teone /13/ i petogodišnje Matee.
“I dalje imaju više pregleda moji filmovi jer se naša publika tek navikava na animacije, mada već imam upita kada ću objaviti narednu. Mislim da ću ukloniti oznaku 12 plus, budući da to nisu klasični horori, već većinom mistične priče koje nose dozu jeze i straha”, rekao je Radonjić u razgovoru za Srnu.
Radonjić animacijama u tehnikama dva de, vajtbord i njihovom kombinacijom ilustruje svoje tajanstvene priče koje će uskoro dobiti i prevode na engleski i španski jezik, a njegov drug iz djetinjstva Miroslav Milosavljević, s kojim je nekada imao bend, piše autorsku muziku.
“Nisam slikao od ljetos i ništa ne može zamijeniti platno, ali i ovo i te kako zadovoljava stvaralačku potrebu, prija, smiruje. San svakog umjetnika je da živi od svog stvaralaštva i da može stvarati bez opterećenja, a ne da dominantno stvara u komercijalne svrhe”, kaže on.
Radonjić je oženjen, otac troje maloljetne djece i sam izdržava svoju petočlanu porodicu, te povremeno radi ciljane poslove za klijente, budući da je primjena animacije ogromna.
“Što se tiče samog kanala `ZoRanimacija`, on je u laganom, ali konstantnom rastu, što me raduje, s obzirom na to da ne podilazim publici. To je teži put ka monetizaciji, ali sigurniji i to jednostavno mora doći na svoje. Tako je sa umjetnošću – ako je dobra, ne može biti prevaziđena”, ističe Radonjić.
On navodi da mu je veoma blisko stvaralaštvo za djecu i tinejdžere, da njegovi filmovi za djecu “Tajna školskog podruma”, “Otmica” i “Duboko u šumi”, koji se povremeno prikazuju na RTRS-u i dostupni su od lani i na “Jutjubu” besplatno, imaju po 500 pregleda u 48 časova, te da ima spremna dva scenarija /”Tajanstveni pratilac” i “Čudakova tajna”/, koje smatra daleko boljim od prethodnih filmova za djecu.
“Stalno me naši glumci /Pozorišta Prijedor/ pitaju kad ćemo ih raditi, ali ja mislim da bi ih bilo šteta `potrošiti`, a da im se ne obezbijedi kvalitetna produkcija”, smatra Radonjić, koji je, osim ovih dječijih, i autor dokumentarnih i kratkih filmova “Todor”, “Kozara koja nestaje”, “Da se njima nikada ne desi”, “Marija”, “Sam”, “Ruke” i “Bolesno mjesto”.
NJegove putopise otkupljivale su mnoge televizijske kuće u regionu, a osim po Evropi i Kanadi, putovao je u Butan, Siriju, Egipat i Indiju. Manje je poznato da je u periodu, kako ga naziva, “ranac na leđa”, vozeći se na motoru proputovao zemlje regiona, te NJemačku, Austriju, Poljsku, Češku, Slovačku, Ukrajinu, Rumuniju, Bugarsku, Albaniju i Tursku, gdje je samo do Turske prešao oko 6.000 kilometara na svom dvotočkašu. Još je manje poznato da je u Indiji i živio, i to dva puta po tri mjeseca – jednom na više različitih mjesta, a drugi put ciljano u jednom selu u regiji Bengal.
Punih 15 godina radio je kao profesor i nastavnik likovnog u više prijedorskih osnovnih i srednjih škola, a gotovo isto toliko vodio i školu slikanja. Bavio se i streličarstvom, te u školama u kojima je radio osnivao sekcije iz tog rijetkog, a djeci veoma privlačnog sporta.
“Najljepše mi je bilo baviti se streličarstvom dok nisu počela takmičenja, dok nisu počele medalje. Išlo je to lijepo, ali taj sport stvarno traži vremena. Vratiću mu se, to je sigurno, ali samo kao hobiju jer to je jedna vrsta meditacije. Sva ljepota je u tom saživljavanju, a nestaje kada počne takmičarska trema”, prisjeća se Radonjić.
Radonjić je slikarstvo diplomirao i magistrirao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. U vrijeme kad je bio na postdiplomskim studijama, Republika Srpska i BiH zakonom su omogućile alternativno služenje vojnog roka – bez oružja. Zoran je za tu mogućnost saznao slučajno, u jednom kafiću, vidjevši flajer nevladine organizacije koja je zagovarala demilitarizaciju. Postao je prvi civilni vojnik u zemlji, i to u Muzeju Kozare, ustanovi u kojoj će desetak godina kasnije postati direktor.
“Bio je ovako neki tmuran dan, godina je 2003. Došao sam i obratio se tadašnjem direktoru Milenku Radivojcu sa molbom da mi omogući da taj civilni vojni rok odslužim ovdje. Bio je skeptičan, a bio sam i ja sam, ali me je podržao, a potom mi je to odobrilo i tadašnje Ministarstvo odbrane Republike Srpske”, sjeća se Radonjić, koji je kao civilni vojnik bio zadužen za likovnu zbirku Muzeja Kozare, upoznao depo koji nije dostupan široj javnosti, koristio muzejski atelje za rad i tu i pripremio svoju magistarsku izložbu.
Dužnost direktora Muzeja Kozare Zoran Radonjić obavlja od 2014. godine, a godinu dana kasnije inicirao je osnivanje Međunarodnog bijenala radova na papiru, koje je do sada održavano tri puta.
“Koliko vidim po reakcijama, to je jedna od najprestižnijih manifestacija toga tipa u regionu. Zahvalan sam što je grad Prijedor to prepoznao jer to je trag koji ostaje budućim generacijama. Zahvaljujući tome, na svim kontinentima se čulo za Muzej Kozare i za grad Prijedor. Kada nešto ima moć da proširi pozitivnu priču, to je onda suština – da se predstavimo nečim što je vrijedno”, zaključio je Radonjić.
